Probudila sam se u božićno jutro prilično rano jer sam bila uzbuđena darom koji sam ostavila za Ljubav i brinulo me hoće li mu se svidjeti. Poklon za sebe nisam očekivala jer sam dobila stvarno prekrasan za sv. Nikolu i dogovorili smo se da mi ništa ne kupuje jer mi je to dovoljno.

Međutim, nakon što se (barem se nadam) On obradovao svojim poklonom, diskretno mi je napomenuo kako mu je žao što mi ništa nije kupio, ali sam ove godine barem dobila lijep ukras na bor. Obzirom da smo dan-dva prije kupili vrh, pomislih kako je mislio na to, blože što bi drugo bilo.

No, budući da je On inzistirao da pogledam ukrase na boru, hitro sam se ustala i škicnula među grane gdje sam vidjela platnenu vrećicu s nasmiješenim licem Djeda Mraza.

Weeeee, pomislih neskromno, ipak sam nešto dobila, juhuuuuuu!

Otvorih vrećicu, a u njoj još jedna mala smeđa plišana vrećica.
Otvorih malu plišanu vrećicu, a u njoj jedna mala smeđa kutijica.
Otvorih malu kutijicu, a ostalo je povijest.

Netko je pod bor dobio nešto, a Penellope ni više ni manje nego najljepši na svijetu zaručnički prsten.
Službena zaručnica. Hihihi.

A pravim se važna, što ću.